Novija povijest tzv. esula iz Istre, Rijeke i Dalmacija se ponavlja i čini se da se neće nikad prekinuti. Naime, evo još jedne knjige o žrtvama fojbi i egzodusa Talijana, ovoga puta autobiografskog romana "Sono scesi i lupi dai monti" (Vukovi su se spustili s planina)/"Mursia", Milano, 2022./, Piera (pravo ime Pietro) Tarticchija, rođenog 1936. u mjestu Galižani, nedaleko Pule, grafičkog dizajnera, slikara, novinara i pisca iz Milana.

Roman je predstavljen u subotu predvečer u dvorani Circolo culturale Istriani, Fiumani e Dalmati (Zajednica kulture Istrana, Riječana i Dalmatinaca) u Torinu. Osim autora, kojemu je to deveta knjiga, i nazočnih posjetitelja, o njegovu djelu vrlo pohvalno je govorio Andor Brakus, potpredsjednik neoiredentističke Associazone Nazionale Venezia Giulia e Dalmazia (Nacionalni savez Julijanske krajine i Dalmacije) za torinsko područje.

Poznat talijanski nakladnik "Mursia" je, prema izvješću nekih talijanskih medija, objavio nemilosrdnu i klevetničku poruku u kojoj, između ostalog, piše:"Vuk je oduvijek smatran stvorenjem đavla, utjelovljenje zla i pakosti. Njegova slika povezana je s raspoloženjem čovjeka koji je kroz povijest davao primjer žestine i pakosti izvan svih granica mašte. Pokolji u fojbama i julijansko-dalmatinski egzodus označili su bolno poglavlje talijanske povijesti 20. stoljeća.

Unutar tog strašnog okruženja Piero Tarticchio u prvom licu govori o svom životu, životu svog oca kojeg su Titovi partizani 1945. bacili u fojbu i kako je bio prisiljen postati odrastao s 11 godina (...)".

Što se krije iza ozbiljnog i dobroćudnog slikara pisac romana Tarticchio je rekao: - Napisao osam ovu knjigu posvećenu ocu, koji me povremeno podsjećao; "Kad je Bog stvorio čovjeka, dao mu je dvije ruke, jednu za davanje, drugu da uzme. Postoje ljudi koji više vole davati, drugi koji samo žele uzeti. Na vama je da odlučite koja ruka želite biti". Autor je i u drugim knjigama pisao o mučeništvu, kako je nazvao žrtve fojbi i egzodusa, i uvijek optuživao Tita i partizane.

U novom romanu Tita i partizane uspoređuje s vukovima koji su đavoli. Nedavno je na prestavljanju svog romana u jednom gradu, bilo ih je više, izjavio:"Mi Istrijani rastrgnuti vukovima! - spomenuši Titove partizane. Nevjerojatno, ali istinito, 80-ih godina s Pierom Tarticchiom, slikarom koji je imao izložbu u Puli, upoznao me je Gualtiero Moccenni, zvani Valter, slikar i kipar, rođen u Puli, a njih dvojica poznavali su se iz Milana.

Vidio sam ozbiljnog i dobroćudnog čovjeka, koji je malo pričao, pa sam obojicu pozvao k meni u stan na ručak. Bili su zadovoljni istarskim objedom, posebice im se sviđala maneštra od trukinje, bobića ili fermantuna, kako zovu u raznim dijelovima Istarskog polutoka. Nijednog trenutka nitko od nas nije spomenuo ni riječ o politici, a kamoli o fojbama i egzodusu. Međutim, kad je Tarticchio krajem 90-ih godina objavio prve knjige saznao sam za tragediju njegova oca, a kasnije za još sedmoricu rođaka koji su završili u jamama.

Nikada nisam uspio saznati jesu li otac i rođaci, među kojima i stric svećenik don Angelo Tarticchio bili fašistički špijuni ili kolaboracionisti koji su izdali partizane i članove njihovih obitelji, pa su stoga bačeni u fojbe.

Jedino sam uspio saznati da su partizanski časnici pričali da je navedeni don Tarticchiio ipak bio fašistički špijun. Slušao sam i gledao emisije o žrtvama fojbi i egzodusu na državnoj televiziji RAI i Berlusconijevim tv postajama Canale 5 i Retequttro. U jednoj emisiji gost je bio Tarticchio koji je smireno i namršteno sjedio na stolici i oštro govorio o zločinima koje su počinili partizani. Bilo mi je monstruozno slušati, jer to nije bio onaj čovjek kojeg sam upoznao u Puli.

No, poslije sam čitao njegove bljutave članke u listu L'Arena di Pola koji je kao dnevnk do 1947. izlazio u Puli, zatim je uredništvo preseljeno u talijanski grad Goriciju, a potom u Trst. On je dugo godina bio direktor i grafički urednik lista koji je postao časopis i glasilo neoiredentističke udruge Libero Comune di Pola in Esilio (Slobodna općina Pula u egzilu), koje su financirali talijanska Vlada i regija Furlanija - Julijanska krajina sa sjedištem u Trstu. Što se tiče financiranje sve je ostalo po starom, jedino što sada dobiju znatno više eura.

Tako je Piero Tarticchio najprije postao neprijatelj SFR Jugoslavije, a poslije Republike Hrvatske i koji u mnogobrojnim gradovima u Italiji drži predavanja učenicima i studentima da se upoznaju sa "barmarijama" koja su učinjene u Istri, Rijeci i Dalmaciji! On, uostalom, obnaša dužnost predsjednika neoriredističkog Circolo culturale istriani, fiumani e dalmati (Zajednice za kulturu Istrana, Riječana i Dalmatinaca).

I što je najgore, nema ništa novoga u listu La Voce del popolo koji je nekoliko dan prije predstavljanja knjige pozitvno ocijenio novi Tarticchiov roman u stalnoj rubrici ESULI&RIMASTI (PROGNANICI&ONI KOJI SU OSTALI)/- pod. A.Č./, koju uređuje Roberto Palisca. Da je dotični novinar i urednik objektivni autor članka tada je trebao postaviti pitanje ili komentirati zašto u knjizi (i ne samo u ovoj) ne piše o zločinima fašističke vojske u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i dijelu Kosova!

Ali takvi novinari i urednici raditi će taj posao dok god Ministarstvo za kulturu i medije RH ne kaže - dosta! Ono, međutim, do daljnjeg šuti i ne poduzima nikakve sankcije... A porezne obveznike nitko ne pita za što se troši njihov novac?! Palisca i njegove kolege to nisu napisali, baram od 1992. godine! (Piše: Armando Černjul /Foto: Tilli Černjul)