Sanja Radolović, saborska zastupnica iz redova SDP-a prilikom rasprave o prijedlogu Zakona o priuštivom stanovanju istaknula je kako raspravljamo o jednom od najvažnijih društvenih pitanja današnje Hrvatske – priuštivom stanovanju. To više nije samo urbanističko ili tržišno pitanje, nego pitanje demografije, socijalne sigurnosti, ekonomskog razvoja i elementarne životne stabilnosti naših građana.

Mladi ljudi rade, školuju se, ali unatoč tome ne mogu riješiti osnovno životno pitanje – krov nad glavom. Cijene kvadrata rastu brže od plaća, najamnine su u mnogim gradovima dosegle razine zapadnoeuropskih metropola, dok su primanja hrvatskih građana i dalje daleko ispod tog standarda.

I zato je legitimno pitanje koje danas postavljamo Vladi: je li ovaj zakon zaista zakon o priuštivom stanovanju — ili zakon koji samo administrativno registrira postojeće stanje? Jer brojke su neumoljive.

U posljednjih pet godina cijene stanova u Hrvatskoj porasle su više od 60%. U Zagrebu prosječna cijena kvadrata premašila je 3.000 eura, na obali i više od 4.000 eura. Istodobno, prosječna neto plaća rasla je višestruko sporije.

Danas mlada obitelj za stan od 70 kvadrata mora izdvojiti između 210.000 i 250.000 eura — što znači kredit od gotovo 1.200 eura mjesečno na 30 godina. To nije priuštivo stanovanje. To je dužničko ropstvo.

Vlada ovim prijedlogom priznaje problem, ali ne nudi razmjerno snažno rješenje. Prema dostupnim podacima: u Hrvatskoj imamo više od 600.000 praznih stanova, gotovo 40% mladih između 25 i 34 godine i dalje živi s roditeljima, građani danas u prosjeku troše više od 40% prihoda na stanovanje, dok europski standard priuštivosti iznosi oko 30%.

Posebno zabrinjava što zakon ne rješava tržište najma. U Hrvatskoj gotovo 90% najma funkcionira bez dugoročnih ugovora. Podstanari nemaju sigurnost, nemaju zaštitu od naglog rasta cijena i često nemaju prijavljeno prebivalište. To znači da je stanovanje u Hrvatskoj već sada socijalni problem, a ne tržišno pitanje.

Usporedimo to s nekim europskim gradovima. Primjerice, Beč ima više od 220.000 gradskih stanova i još oko 200.000 subvencioniranih. Više od 60% građana živi u modelima priuštivog najma. U Hrvatskoj javni stambeni fond praktički ne postoji. Mi desetljećima subvencioniramo potražnju kroz APN kredite, a rezultat je rast cijena nekretnina i dodatno napuhavanje tržišta.

Pozdravljamo činjenicu da Vlada napokon priznaje da problem priuštivog stanovanja u Hrvatskoj postoji i da problem nije od jučer ni od danas nego se posebice manifestira od 2020. godine kada se dogodila „eksplozija“ rasta cijena. Međutim, ovaj prijedlog zakona u prvom čitanju ostavlja nekoliko ozbiljnih otvorenih pitanja.

Prvo, zakon nema jasno definiran cilj smanjenja cijena stanovanja i nema mjerljivih pokazatelja uspjeha. Ne znamo i dalje koliko će se stanova izgraditi, u javnom prostoru od strane vladajućih stalno se barata s različitim brojkama, koliki će biti fond javnih stanova, kolika će biti cijena najma, a niti koliko će građana realno biti obuhvaćeno mjerama.

Drugo, država i dalje nema aktivnu stambenu politiku. U većini europskih država država je aktivni graditelj ili dugoročni investitor u javni stambeni fond. Ovdje se ponovno oslanjamo gotovo isključivo na tržište koje je upravo i dovelo do problema u kojem se nalazimo.

Ako tržište nije riješilo problem zadnjih deset godina — zašto očekujemo da će ga riješiti sada? Prema podacima Informacijskog sustava Porezne uprave, tijekom 2025. godine u Hrvatskoj je zabilježen pad broja kupoprodaja od 13,2 posto u odnosu na godinu ranije. Iako službeni podaci i tržišne analize upozoravaju na osjetan pad broja kupoprodaja nekretnina u Hrvatskoj i Istri, ali cijene stanova ne pokazuju značajnije znakove pada. Naprotiv, analiza cijena stanova pokazuje da se kvadrati i dalje drže na vrlo visokim razinama, unatoč znatno manjoj potražnji i sporijem prometu na tržištu.

Treće, potpuno je izostala zaštita podstanara. Hrvatska ima desetke tisuća građana koji žive u nesigurnim najmovima: bez dugoročnih ugovora, bez kontrole cijena, bez minimalne pravne sigurnosti.

Četvrto, lokalne jedinice dobivaju obveze, ali ne i dovoljno financijskih alata. Gradovi i općine neće moći provoditi ovu politiku ako država ne preuzme veći dio financijskog rizika i odgovornosti.

Jer bez aktivacije postojećeg fonda i bez javne gradnje, bojim se da ćemo dobiti još jedan zakon koji dobro zvuči, ali neće promijeniti stvarnost građana.

Situacija oko stambenog pitanja usko je vezana i uz demografiju. Ako mladi ne mogu do stana — ne ostaju u Hrvatskoj. Ako obitelji ne mogu planirati život — nemamo demografsku obnovu. Ako radnici većinu svoje plaće troše na najam, nemaju prostor za normalan život.
Hrvatskoj treba snažan javni stambeni fond, dugoročni priuštivi najam, regulirano tržište najma, aktivacija praznih nekretnina i jasni, mjerljivi ciljevi i ispunjeni pokazatelji, a ne još jedan zakon koji lijepo izgleda samo na papiru, istaknula je Radolović. (iPress)