Cipar ovaj mjesec obilježava pola stoljeća podjele otoka, a neriješeni sukob između ciparskih Grka i Turaka i dalje je vidljiv u krajoliku u UN-ovoj tampon zoni koja ga dijeli na dva dijela.

Ispražnjena sela, nadzorni tornjevi i ulice blokirane naftnim bačvama ispunjenim betonom svakodnevno podsjećaju na kratke, ali seizmičke događaje iz 1974. koji su raskolili zemlju.

Razmišljajući o pet desetljeća od podjele, mnogi Ciprani ne vide mnogo razloga za optimizam pošto su doživjeli mnogobrojne krugove neuspjelih pregovora o ujedinjenju, zadnji 2017.

Demetris Toumazis trebao je 20. srpnja 1974. završiti vojni rok u Nacionalnoj gardi ciparskih Grka. Umjesto toga morao se boriti protiv turske invazije.

Odveli su ga u Tursku kao zarobljenika i vratio se tri mjeseca poslije u podijeljenu domovinu.

„Nitko nije očekivao da će stvari ispasti kako su ispale, a sada je prošlo 50 godina i još nema rješenja, nema nade”, rekao je Toumazis.

Ciparski Grk George Fialas, veteran iz tog sukoba, rekao je za AFP da je ujedinjenje „izgubljen slučaj”.

„Ne vjerujem da ćemo se ponovno ujediniti”, rekao je.

Fialas je tog ljeta također služio vojni rok. Kao i Toumazis, bio je raspoređen u blizini svoje obiteljske kuće u Varoši, predgrađu priobalnog grada Famaguste, tada luksuznog resorta.

Opisao je kaotične scene tijekom invazije, manjak informacija i smrtonosne zračne napade, a o obitelji udaljenoj samo par kilometara tada nije znao ništa.

„Nisam znao kamo su otišli, a oni nisu znali gdje sam bio ja... nije bilo komunikacija”, rekao je. Vidjet će ih tek za nekoliko mjeseci.

Nasilje

Invazija je bila kulminacija konfliktnog razdoblja u povijesti otoka.

Cipar, britanska kolonija od 1878., postao je neovisan 1960., ali tek nakon krvave četverogodišnje pobune ciparskih Grka koji su tražili ujedinjenje s Grčkom.

Umjesto toga, Britanija, Grčka, Turska i ciparski čelnici dogovorili su se da otok postane neovisan s pažljivo izbalansiranim ustavom.

Time je zajamčeno da ciparski Turci, koji su činili oko 18 posto stanovništva, imaju predstavnike u vlasti i zabranjeno je ujedinjenje s Grčkom ili Turskom i podjela zemlje.

Taj sustav urušio se u nasilju koje je potkraj 1963. izbilo između dviju zajednica i zbog kojeg su se ciparski Turci povukli u svoje enklave. Neugodan status quo trajao je deset godina, dok vojna hunta u Ateni 15. srpnja 1974. nije izvela državni udar nastojeći ujediniti otok s Grčkom.

Turska je odgovorila iskrcavši vojnike na sjevernoj obali Cipra.

Tijekom invazije Toumazis i njegova postrojba bili su zarobljeni u okolici Nikozije kada su turski tenkovi probili linije Nacionalne garde i opkolili ih.

„Raspala se cijela linija”, rekao je. „Mi smo bili iza tvornica – nismo znali što se događa pa smo ondje zapeli.”

Naposljetku je odveden u Tursku, a na Cipar se vratio u listopadu. Većina njegove obitelji do tada je pobjegla u inozemstvo.

Promjene

Godine 1983., sjever otoka jednostrano je proglasio neovisnost kao Turska Republika Sjeverni Cipar, koju priznaje samo Ankara i ondje drži tisuće vojnika.

UN, čije mirovne snage patroliraju tampon zonom između dva dijela otoka, nastoji ponovno pokrenuti pregovore, no Stefan Talmon, stručnjak za Cipar sa Sveučilišta u Bonnu sumnja da će se dogoditi proboj.

„Bilo kakvo rješenje značilo bi da svaka strana mora pristati na kompromis i da se mora odreći ovlasti da jedina donosi odluke za svoju zajednicu. A mislim da nijedna strana za to nije zainteresirana”, rekao je.

Ove je godine imenovan novi UN-ov izaslanik u nadi da će oživjeti pregovore, ali desetljeća neuspjeha slaba su osnova za optimizam.

„Sada imamo barem dvije ili tri generacije koje nikada nisu doživjele ujedinjeni Cipar”, rekao je Talmon.

Huseyin Silman, 40-godišnjak iz Nikozije koji radi za Centar za globalne politike ciparskih Turaka, rekao je da mu mlada generacija, koja je odrasla nakon otvaranja graničnih prijelaza između sjevera i juga 2003., budi nadu u budućnost.

„Kada sam bio u školi, udžbenici iz povijesti bili su prilično jednostrani. Učili su nas da su za sve krivi ciparski Grci, da je Turska došla i spasila nas, a ciparski Grci bili su naši neprijatelji i ubijali su nas”, rekao je.

Mlađi Ciprani, međutim, odrasli su u dobu u kojem je za prelazak između dviju strana potrebno samo pokazati osobnu iskaznicu.

„Osnivaju sve više organizacija mladih u kojima zajedno sudjeluju ciparski Grci i ciparski Turci”, rekao je Silman. „Cipar je premalen da bi bio podijeljen.”

Unatoč postojanju prijelaza, dvije zajednice i dalje žive razdvojeno. Invazija je pretvorila Cipar u otok raseljenih. Više od trećine Ciprana 1974. bilo je protjerano ili su morali pobjeći iz svojih domova.

Varosša koju su Fialas i Toumazis poznavali sada je grad duhova i simbol raseljenosti i desetljeća neuspjele diplomacije.

Toumazis je otišao s Cipra na studij u inozemstvo i nikada se nije vratio. Ne planira obilježiti 50. godišnjicu podjele otoka.

„Ne razumijem zašto bismo trebali slaviti”, rekao je.

Na Cipru u subotu sirene obilježile 50 godina od invazije turskih snaga

Na Cipru su se u subotu rano ujutro oglasile sirene kako bi se obilježilo 50 godina od invazije turskih snaga na taj mediteranski otok, koji je od tada ostao presječen na dva dijela.

Na južnom dijelu otoka, koji je pod kontrolom Republike Cipar, međunarodno priznate države i članice Europske unije od 2004., sirene su se uključile u 5.30 sati po lokalnom vremenu, kada je 1974. započela operacija turske vojske zvana Atila, koja je osvojila trećinu teritorija, uzrokujući raseljavanje oko 40 posto stanovništva.

Tampon zona u kojoj patroliraju mirovne snage UN-a sada prolazi otokom od zapada prema istoku, s prijelazima i graničnim kontrolama koje odvajaju dio pretežno naseljen ciparskim Grcima na jugu od sjevernog dijela naseljenog ciparskim Turcima.

Uoči godišnjice, ciparski Grci, veterani invazije, izražavaju pesimizam glede izgleda za ponovno ujedinjenje. "Prošlo je 50 godina, a još uvijek nema rješenja i nema nade", rekao je za AFP Demetris Toumazis, odveden u Tursku kao ratni zarobljenik 1974.

Grčki premijer Kyriakos Mitsotakis očekuje se navečer na Cipru kako bi prisustvovao komemoraciji zajedno s ciparskim predsjednikom Nikosom Christodoulidesom.

Ciparski predsjednik bi tijekom jutra trebao predvoditi ceremoniju u spomen na poginule vojnike, nakon čega će uslijediti vjerska služba u selu Kokkinotrimithia, zapadno od Nikozije, posljednjeg podijeljenog glavnog grada na svijetu.

Kasnije će zajedno s Mitsotakisom u predsjedničkoj palači u Nikoziji sudjelovati u predstavljanju umjetničkog projekta pokrenutog u znak sjećanja na invaziju.

Na sjeveru otoka svečano

Na sjeveru otoka, u samoproglašenoj Turskoj Republici Sjeverni Cipar (TRNC), koju priznaje samo Ankara, atmosfera će biti sasvim drugačija, svečana.

Očekuje se da će turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, pod jakim osiguranjem, sudjelovati u komemorativnim događanjima, uključujući vojnu paradu.

TRNC, koji je jednostrano proglasio svoju neovisnost 1983., i dalje je pod međunarodnim embargom i živi od uzdržavanja od Turske.

Nakon desetljeća pregovora, koji nisu uspjeli dovesti do ponovnog ujedinjenja otoka, posljednja izaslanica UN-a, kolumbijska diplomatkinja Maria Angela Holguin Cuellar, napisala je u otvorenom pismu početkom srpnja da je potrebno "odstupiti" od rješenja iz prošlosti i "razmišljati drugačije ".

Posljednji krug pregovora propao je 2017. Prethodno su ciparski Grci odbacili, na referendumu u travnju 2004., plan ujedinjenja koji su podržali Ujedinjeni narodi.

Invaziju na otok izazvao je pokušaj puča ciparskih Grka, uz potporu tadašnje pukovničke hunte u Ateni, kako bi se otok ujedinio s Grčkom, čemu se žestoko protivila zajednica ciparskih Turaka.

Operacija Attila bila je kulminacija razdoblja sukoba u povijesti otoka, britanske kolonije od 1878. godine koja je postala neovisna 1960.

Ujedinjeno Kraljevstvo, Grčka, Turska i čelnici Cipra pregovarali su o ovoj neovisnosti u okviru složenog Ustava, osmišljenog da jamči prava manjine ciparskih Turaka, koja je tada brojala oko 18 posto stanovništva.

Ugovor o neovisnosti Cipra zabranjuje ujedinjenje s Grčkom ili Turskom, kao i podjelu, a London, Atenu i Ankaru čini jamcima neovisnosti, teritorijalnog integriteta i sigurnosti otoka.

No sustav se srušio krajem 1963. u kontekstu nasilja među zajednicama, što je dovelo do povlačenja ciparskih Turaka u enklave, koje su već dijelile Nikoziju. (Hina)