Polako kopni državni portfelj poduzeća koji je pod ingerencijom CERP-a, u kojemu nisu strateška poduzeća, koja su pod izravnim nadzorom Ministarstva financija. U njemu je preostalo deset tvrtki u kojima je država većinski vlasnik, te 133 u kojima ima manjinske udjele.

Pritom su u 101 poduzeću iz ‘manjinskog’ portfelja državni udjeli simbolični, ispod deset posto, a kontrolne pakete država ima tek u njih 13. U ‘većinskom’ portfelju, uglavnom je riječ o tvrtkama koje su u postupcima restrukturiranja, dok je u ‘manjinskome’ značajan dio pod rezervacijama, radi obeštećenja za oduzetu imovinu u vrijeme socijalističkog režima ili repova koji se vuku iz doba pretvorbe i privatizacije.

Točnije, slobodne za prodaju u ‘manjinskom’ portfelju su dionice i udjeli u ukupno 74 tvrtke, dok prema prošli tjedan usvojenom planu za ovu godinu CERP iz većinskog portfelja namjerava oglasiti prodaju tri tvrtke – Luku Vukovar i dva brodogradilišta, Uljanik Brodogradnja 1856 i 3. maj Rijeka 1905.

Oba su brodogradilišta nikla iz nekad najvećih, no propalih domaćih škverova i oba su u većinski portfelj CERP-a, na čijem je čelu Mladen Plećaš, došli prošle godine. Da se neće dugo zadržati u državnom vlasništvu jasno je dano do znanja već kod donošenja Vladinih odluka o njihovim dokapitalizacijama i preuzimanjima.

Eventualnu prodaju iz većinskog portfelja CERP predviđa za splitskog brodara Jadroplov i pulsku tvrtku Brijuni Rivijera.

Istina, Uljanik je prvi osnovan i prvi je došao u CERP-ov portfelj, no kako se neslužbeno čuje, 3. maj 1905. ipak bi trebao prvi na prodaju. Interes za obje tvrtke u prethodnim su postupcima snimanja tržišta lani već iskazali potencijalni ulagači, no, budući da se u međuvremenu na globalnoj razini štošta promijenilo, pravi test tek će uslijediti, piše Poslovni dnevnik.

U ranijem ispitivanju interesa za ‘novi’ Uljanik u resornom su Ministarstvu gospodarstva razgovore obavili s predstavnicima slovenskog Eko Bora, tvrtke Grup Servicii Petroliere (GSP) rumunjskog poduzetnika Gabriela Valentina Comanescua, riječke tvrtke Adria Mont, talijanske tvrtke Micoperi, izraelske tvrtke Israel Shipyard, te La Maisona s Cipra. Interes su iskazali i slovenski poduzetnik Dušan Šešok, vlasnik Iskra Brodogradilišta u Šibeniku, te češki poduzetnik Jaroslav Strnad, vlasnik CE Industriesa, koji je jedan od većih dioničara u Luci Rijeka i većinski je vlasnik Đure Đaković.

Neki od tih ponuđača oko su bacili i na 3. maj pa su na natječaju koji je prošlog ljeta raspisala bivša uprava na čelu s Edijem Kučanom sudjelovali i rumunjski GSP, te slovenski Eko-bor. Osim njih, s ponudama su se javili još talijanska Palumbo grupa, u čijem je vlasništvu Viktor Lenac, tvrtka Veer Corporation kanadske poduzetnice Danielle Doggett, te dvije norveške tvrtke, brodogradilište Green Yard i velike grupacije Kongsberg, koju se već spominjalo u kontekstu projekata gradnje vojnih brodova u riječkom brodogradilištu.

No, koliko su ozbiljni ti ulagači nije se na kraju doznalo jer je postupak natjecanja obustavljen budući da je ostao velik broj otvorenih pitanja koja je prethodno trebalo riješiti. Primjerice, bili su to koncesija na pomorskom dobru ili prelazak zaposlenika iz starog 3. maja kojima je trebalo jamčiti radna mjesta i prava iz kolektivnog ugovora u starom škveru.

Čari državnog vlasništva

Iako to nitko otvoreno ne komunicira, u oba brodogradilišta priželjkuju što duže ostati u državnom vlasništvu, no, činjenica je da u Hrvatskoj brodogradilišta pod privatnim vlasnicima ipak uspješnije posluju ne opterećujući državni proračun. Premda se o pripremi Uljanika za prodaju govori još od prošle godine, 3. maju će se ipak dati prednost, a brže povlačenje države iz vlasništva u njegovu slučaju potaknuto je ponajprije činjenicom da je tvrtka u samom početku poslovanja.

Njezin ‘clean start’ prilika je da ta privatizacija bude drugačija, da se privuče kvalitetni novi vlasnik koji svoj ulazak neće, kako je to gotovo standard, uvjetovati ustupcima. Već sada se u neslužbenoj komunikaciji čuje da cijena ipak neće biti presudan kriterij u odabiru ulagača, nego će se tražiti dodatni uvjeti. Što će oni biti, resorna ministarstva tek će usuglasiti, no opet iz neslužbenih izvora, preferirat će se osiguravanje novih poslova i ulazak na novo tržište za 3. maj, povrh ulaganja u modernizaciju.

U slučaju Uljanika priča se malo razlikuje budući da je tvrtka ranije startala s radom, još krajem 2020., te je u međuvremenu već ulazila u financijske komplikacije i probleme s likvidnošću, blokade računa, a država im je već priskakala u pomoć. Trenutačno u Uljaniku nema napetosti, ali ni velikih novih poslova koji vodstvu tvrtke mogu osigurati mirno čekanje novog vlasnika. Zanimljivo je i da se obje tvrtke spominju u kontekstu mogućeg uključenja u poslove gradnje vojnih brodova.

Samu prodaju ne treba brzo očekivati jer po proceduri CERP treba najprije provesti procjenu vrijednosti i utvrditi početnu cijenu te ostale uvjete prodaje. Drugim riječima, raspisivanje natječaja za 3. maj može se očekivati tek u drugoj polovini godine.

Više sugovornika tvrdi da postoji ozbiljan interes i da u vukovarskoj tvrtki, zbog lokacije i dubokog gaza u Dunavu koji osigurava rad tijekom cijele godine, mnogi vide potencijal glavne luke za pretovar i skladištenje za ovaj dio jugoistočne Europe. Spominje se najviše rumunjsku luku Konstanza s kojom Luka Vukovar već godinama surađuje, a navodno interes ima i PPD Pavla Vujnovca. Posljednjih godina Luka Vukovar ostala je, inače, bez većih poslova. Zapošljava 60-ak radnika, ostvaruje oko milijun eura prihoda te posluje s debelim minusom, opširnije donosi Poslovni dnevnik. (iPress)